17. октобар 2019.

Avicenina medicina, ukratko

Avicena

Pre neko vreme sam pročitao knjigu Avicenina medicina. Knjiga je ustvari savremeni prevod sa arapskog na engleski prve knjige Kanona medicine (napisan 1025. godine) od arapskog doktora iz 11. veka zvanog Abu Ali al-Husein ibn Sina (skraćeno Ibn Sina), na zapadu prozvanog kao Avicena (980-1037). Ustvari se radi o prevodu ne cele prve knjige, ali većinom.

Ovo je tek prevod prve knjige, njegovog korpus Kanon se sastoji od 5 knjiga.
Ovu knjigu sam posebno čitao, jer me zanima istorija medicine, a i Kanon medicine je proučavan posebno na srednjovekovnim medicinskim fakultetima (Salerno, Montpelier), pa me zato posebno i zanima.

Znači knjiga je bila prilično popularna na zapadu.

Ovo je knjiga tipične grčke medicine. Arpska medicina zvana Unani medicina je ustvari tip grčke medicine, koja započinje sa grčkim doktorom Hipokratom (460-370 PNE). Isti tip medicine je primenjivan i u Evropi u srednjem veku.

Arapi su počeli sa osvajanjem Vizantije u 7. veku. Vizantija je bila očuvala sva antička dela raznih učenjaka te putem osvajanja ova dela su postala dostupna Arapima. Tako da su Arapi organizovali prevođenje tih dela sa grčkom na arapski jezik, najobimnije prevođenje je vršeno u 11. veku. Tako su dela drevnih doktora prevedena na arapski, kao Hipokrat, Galen, Dioskorid, kao i dela Vizantijskih doktora. Na to su arapski doktori razvijali utvrđeni tip grčke medicine. Tako je doktor Avicena napisao svoj Kanon. Kanon je preveden na latinski u 13. veku od Gerarda iz Kremone (drugi Gerald) i na taj način je Kanon postao dostupan na zapadu (latinski je bio službeni jezik na zapadu i jezik učenosti na zapadu). Ubrzo je knjiga postala popularna na fakultetima.

Knjiga je prilično teška za čitanje, bez obzira na savremeni engleski prevod.

Kao i obična grčka medicina ona je zasnovana na određenoj filozofiji. Osnova Hipokratove medicine je ustvari fiozofija grčkog predsokratovskog filozofa Empedokla (494-434 PNE) da je ceo svemir u najsitnijem vidu sastavljen od četiri stoiheja ili stihije tj. četiri elementa. To su vatra, voda, vazduh i zemlja.
Elementi su poredani sledećim vidom: zemlja, voda, vazduh i vatra. Tako se verovalo da su elementi poredani u prirodi na Zemlji i u području iznad Zemlje.

Ovde dalje nastavljam o grčkoj i Aviceninoj medicini.

Svaki od elemenata ima određeni temperament. Temperament je karakteristika elementa ili stanja. Postoje četiri temperamenta koji se međusobno kombinuju. To su: toplo i hladno, suvo i vlažno.

Tako svaki elemt ima odgovarajuće temperamente. Zemlja je hladna i suva, voda je hladna i vlažna, vazduh je topao i vlažan, a vatra je topla i suva. Znači svaki element ima po dva temperamenta.

Tako isto u telu na toj osnovi postoje četiri tekućine. To su krv koja je element vazduha (zanimljivo znamo danas da krv (crvena krvna zrnca) nosi kiseonik kroz telo, to je pitanje da li su oni to znali) znači topla i vlažna po temperamentima. Sluz je hladna i vlažna tj. voda. Žuta žuč je topla i suva tj. vatra. Crna žuč je hladna i suva tj. zemlja. Sve četiri tekućine su sastavni deo krvi zbog čega je savremeni prevoditelj mislio da su to ustvari različita biohemijska jedinjenja. Crna žuč u biti ne postoji u realnosti u pravom smislu reči.

U telu postoji i grč. pneuma ili duh koji se kreće u krvi, zatim postoji i urođena toplina koja se gubi sa starenjem.

Što se bolesti tiče, postoji razni razlozi bolesti. Bolest je takođe i povreda uzrokovana vanjskim delovanjem. Međutim, hajde da se fokusiram samo na tip bolesti koji je u vezi s temperamentom. Znači u tom slučaju bolest dolazi zbog disbalansa u telu.

Tu je potrebno prvo objasniti same organe. Postoji nekoliko glavnih organa. Svaki organ ima određeni element i temperamente. Srce je vatra, toplo i suvo. Bubrezi su suprotnost voda, hladno i vlažno. Pluća su vazduh, toplo i vlažno. Kosti su hladno i suvo. Želudac je toplo i suvo. I tako dalje. Svaki organ ima određeni stepen temperamenta, najvrućije je srce, dok su najhladniji bubrezi, najsuvlje su kosti, i tako dalje.

Što se tiče lečenja bolesti kod disbalansa tj. kad je organ izgubio svoj temperament, npr. kad se srce ohladilo ili kad je srce preterano vruće, kao npr. kod onih koji imaju srčanih problema, začepljene krvne sudove, tu se radi o disbalansu tj. preterana vatra. Zato su i jako crveni u licu. Lečenje se obavlja na više načina.

Jedan od oblika lečenja je biljno lečenje. daju se odgovarajuće kombinacije biljaka koje su suprotne po temperamentima stanju bolesti određenih organa. I tu ima dosta smisla.

Takođe se koristi odgovarajuća ishrana, vežbe, gimnastika, masaža, mazanje uljima i tako dalje.

Dijagnostika se vrši po promatranju, simptomima bolesti, testiranju pulsa, pregledu urina.

Neki od oblika lečenja su i: puštanje krvi, povraćanje, čišćenje, prolivi i drugo.

Više o tome kasnije.

Zanimljivo kako je još kod Hipokrata smatrano da čovek treba da se isčisti od stranih materija i da se dobro ispovraća. Avicena opisuje postupak koji se obavlja sa određenim biljkama i to traje satima. :)

Ovo je ukratko o toj medicini. Ja nisam doktor te ne prepisujem ništa nikome. Ja lično mislim da svašta ima korisno u starim medicinama što je danas odbačeno u savremenoj medicini. Sigurno ne možemo videti elemente u telu i tome slično, niti ih ima na najnižoj razini materije tj. atomi i podatomske čestice. Ali s druge strane mislim da bi temperamente trebali da promatramo na metafizički način. Npr. nana kao biljka je hladna, dok je origano i biber vatren i tako dalje, tako da tu postoji neki metafizički nivo delovanja biljaka. Tako da postoje karakteristike biljaka po temperamentima, ali na metafizičkom nivou, a ne na materijalno-hemijsko-biološkom nivou. Takođe bi mogli i bolesti tzv. distemperamenta promatrati na taj način.